Na natječaju "Pišem ti pismo..." koji je na Svjetski dan pisanja pisama 11. svibnja organizirala Gradska knjižnica Velika Gorica uz podršku Hrvatske pošte, ovo moje pismo zaradilo je priznanje i utješnu nagradu, raskošnu dvojezičnu (hrvatski/engleski) likovnu monografiju "Kujundžić" koju je uredio i tekstom popratio pok. kustos, povjesničar, teoretičar i kritičar suvremene umjetnosti Marijan Susovski, u nakladi Art studija Azinović.
Pismo je trebalo napisati rukom na papiru osobi po izboru autora, stvarnoj ili fiktivnoj, živoj ili mrtvoj, staviti u omotnicu i poslati poštom na adresu knjižnice.
*****
Bok, stari!
Ovo zadnje pismo moralo je biti napisano iako i nije baš sasvim posvećeno tebi. Pišem ga jer osjećam da to dugujem četrdesetku godina našeg prijateljevanja i tridesetku godina unakrsnog kumstva nas dvojice i naših obitelji. Dok ovo pišem, prisjećam se kako smo, tamo negdje, početkom sedamdesetih, markirali sa sata i proveli ga sunčajući se kraj Zdenca života, uvlačeći naizmjence dimove nažicane cigarete. Ionako su na tom satu učili ono što smo mi već znali pa smo zaradili samo blagu i neslanu jezikovu juhicu profesorice. Sjećam se tadašnjih naših odlazaka na čage, od Lapidarija, Varšavske, Big Bena, do Studentskog centra. Pamtim i većinu djevojaka koje su nam tada nešto značile. A kasnije, upoznavanje s onima s kojima smo odlučili podijeliti ostatak života, oltare, njihove nabrekle trbuhe, kumčića i kumčicu u igri, izlete u prirodu s gitarom i roštiljem. Da bih to sve zaboravio, morao bih se riješiti i svjedoka, kao što su fotografije, čak i crno-bijeli negativi koji su kao dragocjenosti spremljeni u kutije u jednoj ladici.
Nikad nisam shvatio što se to s tobom dogodilo. Znam da vruć hladnom ne vjeruje ali - radilo se o nama! Zašto nisi mogao razumjeti i prihvatiti da sam u depresiji zbog izgubljenog zaposlenja, prestanka pušenja i svih tih drugih razloga i da jednostavno neko vrijeme nisam bio za druženje uz pivo i kavu, za proslave ni rođendana ni bilo-što-dana, u veselom društvu sveučilišnih profesora koji nikad nisu i nikad neće imati briga s golom egzistencijom?
Jučer sam bio na pretragama, ma nije samo luda glava, i tijelo je bolesno. Ne znam za sigurno, ali, izgleda da su mi uzeli na analizu po epruvetu krvi, znoja, urina i suza. Srećom, svega sam imao dovoljno. Tek da spomenem, duša mi je zdrava.
Previše pišem, gnjavim, zar ne? To će me doći glave jednom. Bolje prođu oni koji više pričaju a manje pišu. Pa, ako i ne pročitaš sve ovo, nego podereš list zajedno s omotnicom, čim ti stigne, neće biti velike štete. Bolje ću se osjećati čim ga gurnem u sandučić.
Teško sam se naviknuo na to da te više nema. Ima te, naravno, ali ne u mom životu. No, ako tako mora biti, neka bude! Sam ne rušim most za sobom, čak ni ako je hrđav. Ali, ako ga načneš, udarit ću ga nogom i dovršiti posao.
Zbogom, prijatelju i kume!
Lix
Nema komentara :
Objavi komentar