Djevojčica je trčala po livadi, sjela u travu, dignula se, viknula: "Tina!". Uzdigla je ruke iznad glave da pokaže uzrujanost i ponovila uzvik, glasnije i dramatičnije. Pojavila se i druga djevojčica, manja, dotrčala je i otkinula stabljiku maslačka s koje se odmah rasulo pola bijele crnačke frizure. Ubrzo su obje otrčale dalje, nestale su mu iz vidokruga, kroz prozor je opet vidio praznu livadu u lijepom proljetnom predvečerju.
Priču sam namjeravao poslati na jedan natječaj. Po propozicijama smjela bi biti dugačka najviše četiri kartice teksta. Ispala je nekoliko redova preduga a kako ne vidim gdje bih ju mogao skratiti (svaka riječ mi je važna), ništa od natječaja. Nema veze, ionako se ne bi svidjela žiriju.
Ipak, slika je ostala u njegovoj glavi i poremetila mu misli. Odustao je od pjesme koju je prije nekoliko mjeseci bio počeo pisati. Dovršit će ju drugi put. Sad su mu misli nagrižene gorčinom, um zbunjen apstinencijom od pušenja, egzistencijalne brige svrdlaju mu preostalih devedeset posto mozga.
Uvalio se pred televizor, odabrao program, počeo gledati kako dobri gone loše. Ubrzo je potpuno stišao ton i, iako je i dalje buljio u ekran, vidio je neki sasvim drugi film...
---
Mrzim proljeće! Proljeće je laž. Ljeto je ludilo. Jesen je moje doba. U jesen se polažu računi, nema tada laganja. U jesen, ako se priča o ljubavi onda se, zaista, i radi o ljubavi jer bi obmana već davno bila ismijana, pa zgažena, pa zaboravljena. Drugačije su ljepote jesenske, drugačije su boje, drugačiji mirisi. Pravi, istinski, iskreni.
U proljeće cvijet, izgledom, mirisom i okusom očara pčelu da bi ju nagovorio da ga oplodi. Ptica to isto čini ptici drugog spola. I druge životinje. I čovjek. Ali, čim prođe to zanosno godišnje doba, neki od sudionika se raziđu, kao poslovni partneri koji su ostvarili suradnju na obostranu korist, neki ostanu živjeti zajedno zbog svete dužnosti brige za potomke ili zbog dogme, neki se rastanu i nikad više ne sretnu jer nemaju više zajedničkih interesa.
A, da, neki ostanu zajedno jer se nikad nisu prestali voljeti ali to je rijetkost, zapravo. Oni imaju, oboje, i srce i dušu a ne samo osjećaj odgovornosti ili hormone, želuce i ega. Anomalija. Čudo. Iznimka koja potvrđuje pravilo.
U jesen se vidi tko je bio iskren kad je rekao da voli. U jesen izranjaju duše tamo gdje ih je bilo. Iz duboke, bistre vode ili iz plitke baruštine, svejedno.
---
Ista livada. Nema djevojčica, nema idiličnog sutona. Sredina je svibnja ali je naišao val hladnog vremena, jak vjetar, kiša, temperatura je samo desetak stupnjeva iznad nule a svi su se već bili navikli na kratke rukave. Nedjeljno popodne. Dok gleda kroz zatvoren prozor kako vjetar savija brezu, vruću, mirisnu kavu pijucka samo zbog navike. Prestao je pušiti a kava bez cigarete ne donosi mu užitak.
Bubnjaju krupne kapi po staklu. Hoće li i tuča udariti? Odjednom primijeti Crnog. Prekrasan je Crni, čak i ovako potpuno mokre dlake. Jednu jedinu manu ima – lutalica je, sam se mora brinuti za sebe. Za goli život. A to je, danas, ovdje, teško i poštenom čovjeku a kamo li ne psu! Mješanca, povećeg, crne dlake kao što govori i ime koje mu je nadjenuo, vidio je već prije nekoliko dana u blizini. Potpuno je crn, jedino su mu oči toplo smeđe.
Čim ga je vidio, požurio je u kuhinju, iz hladnjaka uzeo konzervu sa Shakirinom hranom, otvorio prozor i pozvao ga. Crni je dignuo pogled prema prvom katu i shvatio, prišao je pod prozor. Crni je bio jako gladan.
Prstima je grabio iz konzerve mačju hranu i bacao mu na asfalt. Tepao mu je i hrabrio ga. Crni je jeo. Zatim je uzeo krišku kruha i bacao mu komade, ne prevelike. Crni je sve pojeo. Sjetio se za ručak pojedenog bataka, našao je kosti u kanti za smeće, bacio Crnom. Crni je zubima zdrobio kosti u trenutku i progutao ih. Sjetio se komada kuhane kobasice koji je ostao na poklopljenom tanjuriću u kuhinji, bacio ga Crnom – Crni ga je pojeo. Čovječe, Crni je, zaista, bio jako gladan! "Jadni moj Crni!", pomislio je. "Jadni ničiji Crni!", ispravio je odmah misao. "Mogao bih o Crnom napisati pjesmu!", pomislio je. "Ne, neću, nikog takva pjesma ne bi zanimala. Ismijali bi i mene i pjesmu."
Kiša je, nošena vjetrom, močila unutrašnjost sobe. Zatvorio je prozor, otišao je oprati kosu. Nakon sat vremena krenuo je na neku priredbu. Kad je izašao iz zgrade, vidio je Crnog, još se motao pod prozorom pod kojim je dobio hrane. Pozvao ga je. Crni je došao, ponjušio ga, dugo ga je gledao svojim bistrim, toplim smeđim očima, uživao je u milovanju, a zatim je prislonio mokru glavu, postrance, uz njegovo koljeno. Crni je bio zahvalan prijatelj. Nije više bio mlad, u krznu mu je tu i tamo svijetlila poneka bijela dlaka.
---
Meni je jesen. Meni je moja jesen. Znam, brezo mala, da te neću zbuniti, puni su ti listovi soka i imaš one ženske, proljetne rese. Ali, ne ljuti se, dozvoli da maštam. To je samo moja, intimna, mala jesen. Imajte vi svi svoje proljeće, uživajte u njemu! Zapravo ga morate imati, i ti, i ovi šašavi kosovi koji zaljubljeno pjevaju čak i po ovom pljusku i vjetru, i one djevojčice. Svatko mora imati svoje proljeće, naročito djevojčice, pa cijeli njihov život do sada je proljeće! A meni dozvolite da imam svoju jesen.
---
Dragocjen je prijatelj, čak i ovakav koji mu, vjerojatno, ne može i nikad neće moći ponuditi ništa osim zahvalnosti i ljubavi. Crni ne zna ni pričati, bar ne ljudskim govorom. Kad bi znao, kazao bi mu odakle dolazi i kako se dogodilo da gladan luta po kiši. S koje adrese su ga otjerali, izbacili na ulicu. Oni koje je volio. Lajao bi kad bi imao agresivan karakter ili kad bi bio veseo. A on šuti.
---
Rodio sam se u kućici nalik na štalicu. U sličnom ambijentu rodio se, davno prije mene, netko puno važniji. Rodio sam se jako dlakav pa su vikali "Isuse!" kad su me ugledali. Za razliku od spomenutog, ja nemam što ponuditi čovječanstvu. Pišem anakronu poeziju, depresivnu pritom (Ne boj mi se, srce, to običan je grom, ma, nikada više neće biti rata! Savit ćemo gnijezdo, naš novi, topli dom gdje bio je prije, čim vrati se tata.), iz sebičnih pobuda (da istresem jad iz duše). Pjevam sevdalinke, meksikanske, makedonske, odreda tužne, naravno. Slušam blues. Žao mi je usamljenih, obespravljenih, ugnjetavanih. I ljudi i pasa. Samilost, pomoć i prijateljstvo samo takve i zanima. Gazeći takve čovječanstvo kroči dalje, čvrstim i krupnim koracima, u svjetliju budućnost, tijekom cijele svoje povijesti. (Dokle će se ta budućnost posvjetljivati?! Sreća je što oduvijek živim u sadašnjosti, ponekad u prošlosti, jer bih inače oslijepio od te, sad već sigurno blještave, svjetline!)
---
- Susjede, jeste li vidjeli ovih dana onog psa lutalicu koji je znao ovamo dolaziti?
- Mislite onog velikog, crnog? Nisam. Nadam se da je netko pozvao šintere da ga odvedu. Djeca su u opasnosti dok se on tuda smuca.
- Pa to je miran pas, nikog nije napadao!
- Miran, da, ali nikad ne znate što se takvom stvorenju mota po glavi. Možda jednog dana podivlja i ugrize nekoga. Bolje je njemu, lijepo, dati onu injekciju od koje se ne budi više. I mirna Bosna. Riješili bi se briga. Za to, valjda i plaćamo šintere.
Dok je pričao, čovjek je, osim pogleda, i kažiprst uperio prema prozoru na prvom katu. Kao cijev pištolja. Vjerojatno bi on i metkom rješavao ovakve probleme kad bi smio. Pa bi šinteri trebali samo odnijeti truplo potencijalno opasnog a ne se gnjaviti s injekcijama.
Krivog susjeda je pitao za Crnog. A možda i drugi susjedi razmišljaju kao ovaj?
---
I danas, opet, kiša i hladnoća. Smračilo se, vjetar jača. Crnog sam zadnji put vidio prije, možda, dva tjedna. Crni, prijatelju, brate moj, jesi li našao kakav zaklon, gdje je suho, gdje ne puše? Ili su ti šinteri već skratili tvoju osobnu malu jesen?
Ivica Smolec, 31. svibnja 2010.
Nema komentara :
Objavi komentar