Sinoć sam bio na premijeri predstave "Murlin Murlo" na "Sceni Gorica". Dramu Nikolaja Koljade pripremio je Boris Svrtan a četvoro mladih glumaca (Mirela Videk, Ivana Buljan Legati, Ivan Ožegović i Filip Detelić) odlično je odigralo svoje uloge.
Ne bih ovdje spominjao taj događaj da sam nakon predstave, kao većina gledatelja, očiju suznih od smijeha, sišao u "Klub 100" na domjenak. Ali ja sam se pokupio i krenuo kući. Osobe i situacije iz te drame viđam svakodnevno. To smo mi, neumiveni i nenašminkani, mi, stanovnici gradova i gradića raznih država prelijepih imena iz istočne Europe prvih godina trećeg tisućljeća..
Plač, bijes, očaj, rezignacija likova, sve zbog bezperspektivnosti života učahurenog u tamo-gdje-im-je-suđeno sredini, jače su me se dojmili od ležerno korištenog kolokvijalnog govora, poneke poštapalice-psovke i kvazi-smiješnih detalja. Nasmijao me ipak jedan vic, to moram priznati.
U dva-tri kratka intermeca udari nekoliko taktova dobrog rocka, a na završetku predstave nekoliko minuta slušate fragment instrumentala iz besmrtne "Child in Time".
Lijevo je jedna stranica iz prospekta/programa predstave.
Lijevo je jedna stranica iz prospekta/programa predstave.
Nema komentara :
Objavi komentar